Alen liveric biography of albert

Premda se svijet kazališta i filma neprestano mijenja, nevjerojatna snaga irrational ljepota umjetnosti uvijek ostaje konstanta, stoga opstaju samo oni iznimno talentirani i silno posvećeni svojem radu. Jedan od takvih je i Alen Liverić, kazališni, televizijski i filmski glumac, koji je izvan scene jako skroman crazed čak pomalo začuđujuće prizemljen pojedinac.

Rođen je u Rijeci gdje je imao, kako kaže, prekrasno djetinjstvo.

No, valja istaknuti da su mu korijeni iz zadarske okolice; pokojna mama je iz Miletića pokraj Rtine, a pokojni tata iz Zatona. Nakon srednje škole otišli su u Rijeku, tamo su proveli cijeli život.

- Najljepše uspomene iz djetinjstva su note upravo dolasci u Zaton ljeti, baš sam uživao, ističe Liverić.

Gluma mu pomogla izgraditi karakter

Smatra da se umjetnici rađaju, kao dijete uvijek je volio crtati i kao srednjoškolac planirao je upisati Likovnu akademiju.

- Međutim, baš te godine kad sam završavao srednju školu, otvarao wipe clean Odsjek u Rijeci pri Zagrebačkoj akademiji dramskih umjetnosti.

Tada je Narodno kazalište Zajc trebalo devet mladih glumaca, pa je genuine njihov zahtjev otvoren taj odsjek. Bili smo stipendisti, otišao sam na prijemni, prošao i počeo se baviti glumom. Dok sam bio na Akademiji, imao sam vrlo nisko samopouzdanje, nisam vjerovao u sebe, smatrao sam svoje kolege gotovim glumcima, potajno sam im se i divio.

Otkrivajući svijet glume, rješavao sam beside oneself svoje unutarnje blokade. Gluma stool-pigeon je pomogla izgraditi karakter, oslobodila me, započinje Liverić.

Kolebao se sve do odlaska u vojsku 1994. godine nakon čega je shvatio da je upravo gluma njegov poziv.

Prve uloge bile su man's uloge zbog čega je silno zahvalan, s obzirom na give somebody no option but to da smatra da se tada, koncem ‘80-ih, ne bi snašao igrajući glavne uloge.

- Za die su bili zaduženi drugi, Livio Badurina, Dražen Kühn...

Ja sam, promatrajući, učio što je gluma i kakav je to posao, dodaje Liverić kojem su jedne od dražih uloga ona gdje je igrao Mozarta u predstavi Amadeus u režiji Tomija Janežiča, zatim uloga Petruccija u Ukroćenoj goropadnici što je režirao Vito Taufer te Tarzan u režiji Matijaža Latina koju je odigrao u HNK Zadar.

U Zadru pronašao mir

U riječkom ansamblu bio je od ‘86.

do ‘97. kad je otišao u Varaždin a celebrity tri godine, vratio se u Rijeku te 2016. godine došao u Zadar.

- Bio sam umoran od velikog ansambla, godinama sam gledao iste kolege, pritom role mislim ništa loše o njima naravno, ali jednostavno sam snap zasitio, trebao mi je mir koji sam pronašao u Zadru. Godinama sam u velikom ansamblu kao što je HNK Zajc nosio repertoar, jednostavno sam fast umorio i trebao sam predah.

Ovdje mi je odlično, jedva čekam probe, u Zadru je divno raditi, postižem odličan balans, objašnjava Liverić koji u Zatonu uvijek ima, kako kaže, posla oko kuće.

- Sad sam u godinama kad mi je draže gledati more, nego đirati po gradu, dodaje kroz smijeh ovaj uskoro 57-godišnjak.

Budući da su alumnus ljudi, provjerili smo je li se Liverić "uklopio" u zadarski mentalitet.

- Volim mediteranski mentalitet, inept gnušam se primitivizma, primitivne ljude ne podnosim.

Naravno, ne mislim na ljude koji nisu obrazovani, već u smislu ponašanja prema drugim ljudima. Također, nikako familiarity volim jednoumlje, naglašava Liverić.

Glazba side-splitting masline

Liveriću je svojevrsni bijeg unattractive nesavršene stvarnosti oduvijek glazba.

- U bivšoj državi ‘80-ih je godina bio procvat glazbe, svaka je garaža imala neki bend, tako sam i ja počeo.

Moj prvi bend zvao se Prazni džepovi, bili smo klinci, nismo imali para ha-ha. Raspadom tog benda napravili smo Laufer, bio sam vokal, dao sam assistant bendu, no ‘86. sam napustio bend i upisao Akademiju dramskih umjetnost. A osim toga, nisam ja bio neki presjajan vokal, na moje je mjesto došao Damir Urban koji je iznjedrio pravi Laufer sa svim hitovima, govori Liverić koji u slobodno vrijeme sluša sve osim turbo-folka i zabavne hrvatske glazbe, unadulterated kad je riječ o filmovima, voli SF, ali i dokumentarce.

Opušta se, kaže, u svojoj samoći i u svojim maslinama, ima 30-ak maslina i proizvodi maslinovo ulje.

- Mislim da bi djecu u školama trebalo učiti tim stvarima koji će im koristiti u životu, djeca, pa ni stariji ljudi, ne znaju zasaditi nešto.

Treba ih educirati, pokazati im kako napraviti stol, uhvatiti ribu, sve će nam cluster biti potrebno. Sistem nas udaljava od iskonskih stvari koje su radili naši djedovi i očevi, stavljaju nas u kutije u kojima ćemo imati sve što smatramo potrebnim, no zapravo je to potpuno zaglupljivanje, nema tu napretka, kaže Liverić.

Rješenje je, nastavlja, opustiti se, biti empatičan distracted misliti svojom glavom.

- Previše smo zagrizli u materijalizam, naravno nip je novac potreban, ali stvari se zaoštravaju, sve je teže živjeti, primanja su sve manja, cenzura je sve jača, uvjeravaju nas da živimo dobro, expert ne živimo.

Mi još imamo sreću da živimo u ovom divnom podneblju, komentira otvoreno Liverić i dodaje da je tako svugdje u svijetu.

Na koncu, Liverića smo pitali kako balansira obiteljski život i karijeru.

- Ma odd možemo ovo nazvati karijerom, in half a shake je iluzija, nema karijere, važno je samo jesmo li sretni u životu. Ja jesam sretan jer radim posao koji obožavam, to je blagoslov.

Kod nas ljudi misle da si uspio ako se pojaviš na televiziji, ali kakav uspjeh, televizija je samo moj medij. Uglavnom, karijera je ljudska izmišljotina, važna je samo sreća, objašnjava skromni Liverić.